Hrvati su stoljećima u Blaženoj Djevici Mariji pronalazili utočište u trenucima nevolje, straha i nade. U teškim vremenima pouzdavali su se u njezin nebeski zagovor, časteći je kao Kraljicu Hrvata i zazivajući je imenom koje snažno odjekuje kroz hrvatsku povijest: fidelissima advocata Croatiae – najvjernija odvjetnica Hrvata.
U Sinju, jednom od najvažnijih hrvatskih marijanskih svetišta, ta je pobožnost osobito snažna. Svake godine 15. kolovoza, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu, grad podno Kamička postaje mjesto velikog hodočasničkog susreta. Tisuće ljudi pristižu iz svih krajeva Hrvatske, ali i izvan njezinih granica, vođeni jednim, jednostavnim ciljem: stati pred Čudotvornu Gospu Sinjsku.
Pred Gospinim likom kleknut će, sklopiti ruke, izgovoriti molbu ili zahvaliti. Netko će zapaliti svijeću, netko zastati u tišini, a netko tek podignuti pogled prema Gospinu licu. U tim trenucima Sinj nadilazi ulogu grada i postaje prostor osobnog zavjeta, vjere i nade. Mnogi hodočasnici u Sinj dolaze pješice, prelazeći desetke kilometara, neki bosi, slijedeći zavjet koji su dali u nekoj vlastitoj životnoj kušnji. Već u užežin, dan uoči blagdana, grad se ispuni ljudima, glasovima i iščekivanjem. Ulice postaju tijesne, trgovi puni, a crkva i svetište jedva primaju sve one koji žele biti blizu Gospi.
Velika Gospa u Sinju počinje mnogo prije izlaska sunca. Prva misa, tradicionalna zornica, slavi se već u četiri sata ujutro. U sedam sati zavjetna sveta misa služi se u crkvici na Starome gradu, na mjestu koje podsjeća na povijesnu vezu Sinjana i njihove zaštitnice. Ondje se iznova oživljava zahvalnost Gospi za oslobođenje od neprijateljskog jarma i za utjehu koju su generacije vjernika pronalazile u njezinu zagovoru. A onda, u 9.30 sati, zvona i fanfare najavljuju jedan od najsvečanijih trenutaka dana.
Slika Čudotvorne Gospe Sinjske izlazi iz crkve i kreće u svečanu procesiju ulicama grada. Nositi Gospinu sliku na ramenima smatra se velikom čašću. U toj počasnoj službi izmjenjuju se alkari i alkarski momci, pripadnici hrvatske vojske i policije, vatrogasci, hrvatski branitelji i veterani, članovi građanskih udruga, časne sestre i franjevci, glazbari, djevojke odjevene u narodne nošnje, predstavnici gradova i općina te dobročinitelji Svetišta Gospe Sinjske. Grad Sinj tada poprima prizor koji je teško usporediti s bilo kojim drugim hrvatskim hodočasničkim mjestom. S Kamička odjekuju pucnji mačkula, označavajući mjesta blagoslova, dok se s prozora i balkona na Gospin put spuštaju latice cvijeća. Procesija prolazi gradom praćena molitvom krunice i marijanskim pjesmama, a vjernička povorka, korak po korak, vraća sliku svoje zaštitnice na trg pred crkvom. U crkvi se slavi svečano bogoslužje, dok se u večernjim satima na istom trgu održava još jedna sveta misa, ovaj put bez procesije.
Za Sinj je Velika Gospa više od najvećeg vjerskog blagdana. To je dan u kojem se susreću vjera, povijest, tradicija i identitet grada. Ujedno se obilježava i Dan grada Sinja, pa cijeli grad tih dana živi u posebnom ritmu – između zvona i pjesme, hodočasničkih koraka i mirisa svijeća, između svečanosti i svakodnevice.
U središtu svega ostaje Gospa Sinjska kojoj se dolazi s molbom, zahvalom i zavjetom. Dolazi se iz daleka i izbliza, pješice i u tišini, s obitelji ili samostalno. U toj jednostavnosti leži snaga sinjskog hodočašća: u trenutku kada se pred Gospinim likom utišaju grad, mnoštvo i svakodnevni život, hodočasnik je samo čovjek sa svojom vjerom, nadom i pričom koju donosi pred svoju nebesku Majku.
Autor: Neodoljiva Hrvatska / visitsinj.hr
