Vrila Gacke

Na Gacki i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeća oko šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko na vrilima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju meljave koristeći pogonsku snagu ove rijeke. Trajući u ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, kao objektivizacija njihovog sklada i suradnje, čuvaju one ovdje sjećanje na jedan od starih, izumrlih obrta.

Mlinski kamenovi na sinačkim skelama kloparali su neprekidno, uz huk i šum vode, i danju i noću, preko cijele godine. Najviše od vršidbe do kraja jeseni, a za velikih povodnji ili niskih vodostaja rijeke Like, ovamo u meljavu putovalo se satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like. Dovozilo se žito na volovskim kolima ili samaricama, a zimi saonicama kad konjska zaprega još bila je rijetkost. Sve vrvjelo je od pokreta, od života i ljudi; na skelu dolazilo je dnevno i red na meljavu čekalo je i po dvadesetak vozova. Skoro nestvarno u slici ovog, od mlinarenja nekad imućnog, danas izumirućeg sela.

Mlinarenje svojim autohtonim, stoljetnim iskustvom održavalo se ne samo kao način gospodarenja; uz mlinove razmjenjivala su se znanja i iskustva, učvršćivale su se veze i prijateljstva, razvijala se komunikacija uz puno šala i smijeha.

Jer na meljavu trebalo je čekati, pa su dovozeći žito, seljaci sobom donosili hranu i sijeno za blago. Ako je trebalo čekati dulje, a na red se ponekad čekalo i po dva-tri dana, mlinar se brinuo za njihov boravak, skrbeći za njih hranu i smještaj. Trebao je namiriti sijenom njihovo blago i dovoljno kruha ispeći dnevno. Do svog ugleda trebao je držati, paziti na žito, da se uvijek melje fino. Bilo je i mlinara kojima je bilo važno samo da se mlin okreće kako bi meljava brzo bila gotova i kako bi u naplati usluge ubrali više ujma. Pa se i mlinarenje činilo izvorom lake zarade i sigurnog prihoda Ali mlinsko kamenje trebalo je održavati. Svakih nekoliko dana, ovisno o količini meljave, trebalo ga je izvaliti i klepanjem naoštriti, a samo vještiji mlinari znali su kamen isklesati, složiti ga u kružni kalup od dasaka i zaliti smolom, pa kad se ona stvrdne, zakovati ga limenim obručima.

Imala je mlinica i po nekoliko suvlasnika koji su po dogovorenom rasporedu imali pravo na zaradu od samo jednog mlinskog kamena. Oni su “držali rede”, a pravo na red dobivalo se nasljeđivanjem i darivanjem ili se stjecalo kupnjom vlasničkog udjela. Čak su ga i djevojke dobivale kao miraz.

Danas, na početku novog stoljeća, na vrilima Gacke mlinice još odolijevaju kao ostaci narodnog graditeljstva, uz  klopot mlina.

Dođite, doživite i osluhnite stoljetni mir starih vodenica individualno ili organizirano u grupi. Za posjet, razgledavanje i pokazivanje mljevenja žitarica, stupanja sukna i valjanja biljaca preporučamo direktnu najavu:

mlinar: Jure Majer; tel: 099 831 4381

mlinar: Jure Kolaković; tel: 099-571-6940

Pizzeria Ruspante, Sinac 135: tel: 053 787-787

Autor: tz-otocac.hr

Fotografija: Goran Orešković, Nikola Radelić

https://web.facebook.com/ruspantesinac/

Read Previous

Bobovišća na moru – luka Vladimira Nazora i Pastir Loda

Read Next

Advent u Sinju nekad i danas u posebnim okolnostima