Na Gacki i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeća oko šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko na vrilima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju meljave koristeći pogonsku snagu ove rijeke. Trajući u ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, kao objektivizacija njihovog sklada i suradnje, čuvaju one ovdje sjećanje na jedan od starih, izumrlih obrta.
Mlinski kamenovi na sinačkim skelama kloparali su neprekidno, uz huk i šum vode, i danju i noću, preko cijele godine. Najviše od vršidbe do kraja jeseni, a za velikih povodnji ili niskih vodostaja rijeke Like, ovamo u meljavu putovalo se satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like. Dovozilo se žito na volovskim kolima ili samaricama, a zimi saonicama kad konjska zaprega još bila je rijetkost. Sve vrvjelo je od pokreta, od života i ljudi; na skelu dolazilo je dnevno i red na meljavu čekalo je i po dvadesetak vozova. Skoro nestvarno u slici ovog, od mlinarenja nekad imućnog, danas izumirućeg sela.
Mlinarenje svojim autohtonim, stoljetnim iskustvom održavalo se ne samo kao način gospodarenja; uz mlinove razmjenjivala su se znanja i iskustva, učvršćivale su se veze i prijateljstva, razvijala se komunikacija uz puno šala i smijeha.
Jer na meljavu trebalo je čekati, pa su dovozeći žito, seljaci sobom donosili hranu i sijeno za blago. Ako je trebalo čekati dulje, a na red se ponekad čekalo i po dva-tri dana, mlinar se brinuo za njihov boravak, skrbeći za njih hranu i smještaj. Trebao je namiriti sijenom njihovo blago i dovoljno kruha ispeći dnevno. Do svog ugleda trebao je držati, paziti na žito, da se uvijek melje fino. Bilo je i mlinara kojima je bilo važno samo da se mlin okreće kako bi meljava brzo bila gotova i kako bi u naplati usluge ubrali više ujma. Pa se i mlinarenje činilo izvorom lake zarade i sigurnog prihoda Ali mlinsko kamenje trebalo je održavati. Svakih nekoliko dana, ovisno o količini meljave, trebalo ga je izvaliti i klepanjem naoštriti, a samo vještiji mlinari znali su kamen isklesati, složiti ga u kružni kalup od dasaka i zaliti smolom, pa kad se ona stvrdne, zakovati ga limenim obručima.
Imala je mlinica i po nekoliko suvlasnika koji su po dogovorenom rasporedu imali pravo na zaradu od samo jednog mlinskog kamena. Oni su “držali rede”, a pravo na red dobivalo se nasljeđivanjem i darivanjem ili se stjecalo kupnjom vlasničkog udjela. Čak su ga i djevojke dobivale kao miraz.
Danas, na početku novog stoljeća, na vrilima Gacke mlinice još odolijevaju kao ostaci narodnog graditeljstva, uz klopot mlina.
Dođite, doživite i osluhnite stoljetni mir starih vodenica individualno ili organizirano u grupi. Za posjet, razgledavanje i pokazivanje mljevenja žitarica, stupanja sukna i valjanja biljaca preporučamo direktnu najavu:
mlinar: Jure Majer; tel: 099 831 4381
mlinar: Jure Kolaković; tel: 099-571-6940
Pizzeria Ruspante, Sinac 135: tel: 053 787-787
Autor: tz-otocac.hr
Fotografija: Goran Orešković, Nikola Radelić